TKO SE BOJI LIKA JOŠ

Gotovo sve predstave koje sam radio u protekla dva desetljeća s glumcima i glumicama Novog života bile su bazirane na snažnim dramskim tekstovima ili adaptacijama književnih djela no kada su oni sami izrazili želju da rade po knjizi Julijane Matanović „Tko se boji lika još“ odmah mi je bilo jasno da je pred nama jedan drugi način rada. Njena knjiga je svojevrsni katalog izmaštanih monologa čitavog niza likova iz hrvatske književnosti i nema klasičnu linearnu fabulu nego tek uvodni dio koji iznosi uvodnu epizodu o misterioznoj studentici komparativne književnosti koja nestaje i za sobom ostavlja samo bilješke s predavanja u obliku navedenih monologa. Dramaturginja Ana Prolić i ja prvo smo sastavili dramaturški zaplet u obliku kompleksnog tekstualnog labirinta unutar kojeg smo se i sami izgubili te smo ubrzo odustali od te ideje pa došli do, naizgled spasonosnog ali potencijalno skliskog, rješenja u vidu reality showa kakav je moguć u poplavi tog p(l)itkog žanra na našim ekranima, kako televizijskim tako i internetskim. Ostatak predstave, izuzev pet monologa preuzetih u potpunosti iz knjige Julijane Matanović, glumci i glumice su osmislili sami/e uz vodstvo Ane i mene te smo tako napravili skupno osmišljenu predstavu kao ravnopravni/e koautori(ce) što je bilo prvi put da takav princip rada koristimo u radu s Novim životom. Dodatni izazov je bio što smo u podjelu uzeli i dvije sasvim mlade glumice, uz troje iskusnih dugogodišnjih članova, kojima je ovo praktički glumački debi (iako imaju određenog scenskog iskustva u radu na predstavama za djecu) u ovakvom tipu kazališta.

U svakom slučaju, rad na ovoj predstavi bio je istovremeno i zabava i izazov te su se u nju uvukli mnogi aspekti podijeljenog društva u kojem živimo: negativni uticaj društvenih mreža, ideološki ekstremi, mentalne bolesti, instant slava, ženska prava, toksični narcizam i postmodernistički „anything goes“ stav pomiješani su u persiflažu koja se sa zdrave distance odmiče od svijeta vječno zdravih, mladih i nasmijanih ljudi kakve nam mediji nude, a koji se tako oštro razlikuje od svijeta u kojem uistinu živimo. Svakodnevno okruženi „likovima“ koji tjeraju strah u kosti i koji su daleko strašniji i opasniji od junaka i zlikovaca hrvatske književnosti otišli smo korak dalje te si, inspirirani slobodnim pristupom kojim Julijana Matanović obrađuje klasike, uzeli slobodu da i mi njen budući klasik obradimo sa odmakom. Ovo je naš odgovor strahu: Ne bojimo te se, rugamo ti se! Mario Kovač