PETI KORAK

Kad kazalište postane ispovjedaonica: zašto je „Peti korak” predstava o kojoj se govori.

Što se dogodi kad se dva muškarca nađu usred iskrenog razgovora, postavljajući si (važna) životna pitanja?

Je li prihvatljivo naručiti čaj od kamilice u kafiću ako si muškarac? Koliko treba razmisliti prije nego oženiš ženu koju si upoznao u teretani samo zato što ima dobro dupe? I što pitati Willema Dafoea dok zajedno trčite na traci?

Takva pitanja – istovremeno banalna i duboko osobna – ne služe samo kao šala, nego kao ulaz u svijet predstave „Peti korak”, suvremene drame Davida Irelanda koja je ovih dana zagrebačkoj publici donijela zanimljivo kazališno iskustvo: duhovito, nelagodno i duboko emotivno.

Predstava prati odnos Luke, mladića na početku oporavka u programu Anonimnih alkoholičara, i Jamesa, njegova iskusnog sponzora. Ono što isprva djeluje kao mentorski razgovor, postupno se pretvara u složenu studiju muške intime, ranjivosti i vjere – bez uljepšavanja i bez jednostavnih odgovora. „Peti korak“ ne nudi rješenja, ali postavlja pitanja koja se rijetko izgovaraju naglas.

Posebnu težinu daje činjenica da je riječ o prvoj izvedbi ove drame u svijetu nakon londonskog West Enda, gdje je predstava doživjela velik uspjeh, uključujući i izvedbe s Martinom Freemanom. Time se Zagreb upisuje kao prva svjetska postaja nakon Londona.

U zagrebačkoj produkciji Aplauz teatra, uloge tumače Lovro Juraga i Ronald Žlabur, dok režiju potpisuje Marko Juraga. Minimalistička forma i fokus na glumačkoj igri dodatno pojačavaju osjećaj prisnosti – publika ne promatra priču sa sigurne udaljenosti, već postaje njezin tihi svjedok.

Osim teme ovisnosti i oporavka, „Peti korak“ otvara i širi društveni kontekst: muške emocije, mentalno zdravlje te pitanje zašto se iskrenost često doživljava kao slabost. Duhovitost predstave proizlazi upravo iz te napetosti između onoga što se izgovara i onoga što se prešućuje – čak i u najtežim trenucima.

„Peti korak“ je predstava koja ostaje s publikom i nakon izlaska iz dvorane – u razgovorima i osobnom preispitivanju. Ne zato što nudi gotove odgovore, nego zato što otvara prostor za dijalog o temama koje se često prešućuju, a tiču se mnogo šireg kruga ljudi nego što smo spremni priznati.