TAŠTA NE PRAŠTA

Sredovječni bračni par Slobodan i Snežana se nakon neplaćenih rata za kredit nalaze u neizvjesnoj financijskoj situaciji. Kako se približava dan kada će izvršitelji pokucati na vrata njihovog malog stana, tako se povećava netrpeljivost i tenzija u odnosima. Nakon svakodnevne prepirke na temu „tko je glavni krivac za novonastalu situaciju”, Sneža odlazi do banke kako bi izmolila eventualni produžetak roka za plaćanje kredita. Zaboravila je da je pozvala svoju majku Živkicu na ručak istog dana i pri odlasku u banku govori Slobodanu da ugosti Živkicu i da joj pravi društvo dok se ona ne vrati. Slobina „tašta“ tj. punica Živkica dolazi s nekom polu-tajnom. Naime, ona Slobi objavljuje da je došao trenutak kada će ih napustiti i otići na neko bolje mjesto. Također, moli Slobu da tu vijest nekako blago i spontano prenese Sneži da se ne bi previše uznemirila. Nakon toga, odlazi svojim putem. Sneža se vraća, a Živkice nema. Slobodan je shvatio da ju je snašla neka bolest i da će se brzo preseliti na onaj svet. Zapravo, prava istina je da Živkica ne umire, nego odlazi sa svojim novim partnerom u Ribarsku Banju. Bane, Živkicin novi dečko je propali kockar i nagovara Živku da proda svoju kuću od 200 kvadrata kako bi za taj novac kupili neki manji stan u Banji.

Slobo i Sneža svo vrijeme misle da je Živka već jednom nogom u grobu. Nakon što se Sneža pomirila s tom „istinom”, shvaća da njena smrt njima ide na ruku, jer će ta kuća od 200 kvadrata riješiti sve njihove financijske probleme. Tu je i Snežina sestra Mirjana koju Sneža vrbuje da se odrekne pola kuće u njihovu korist, posto je Mirjana već situirana i udana za “biznismena”. Punica ostaje bez kuće, bez stana u Banji i bez Baneta koji iznenada umre ostavivši sve kockarske dugove. Živka dolazi na kraju kod Slobe i Sneže. Saznaje da su je živu sahranili. Ona nema gdje – mora kod njih. Slobi odobravaju kredit. Stjerani u kut, moraju je primiti na godinu dana.

Ova komedija zavjere nam otkriva najdublje ljudske slabosti u oskudnim životnim situacijama. Opsjednuti materijalnim „bogatstvima“, zaboravljaju osnovne ljudske osobine, rodbinu, prijatelje… Na kraju priče, ništa od planiranog se nije desilo. Često kreiramo sutrašnji dan zanemarivši sadašnjost. Punica je u ovoj priči, ona koja mrsi planove i konce.