SVI NA SUD

Svjedoci smo društva u kojem se ljudi spore oko zemljišta, parcela, kuća, stanova, ograda i pristupa u dvorište. Osobe koje su nekada bile bliske danas se susreću samo na sudu; sestra više ne razgovara s bratom, unuk je prekinuo kontakt s djedom, susjed ne pozdravlja susjedu. Razlog se izvana može činiti banalan, ali za one koji desetljećima prelaze prag suda, to nije sitnica – to je njihov život, pa čak i dio identiteta. Tužba na tužbu, prigovor na prigovor i tako u krug kroz generacije. Takvih situacija ima u našoj bližoj okolini, a nerijetko i u našim vlastitim obiteljskim odnosima. Metar dvorišta ili mali zid može udaljiti jednu obitelj toliko da postanu neprobojne granice preko kojih se dobacuju uvredama, inatima, tužbama i prigovorima.

Predstava Svi na sud bavi se obrascima ljudskog ponašanja koji često vode do beskonačnih sporova i neprestanih parnica. Ovo nije priča o pravdi kao moralnom pojmu niti o pravnom sustavu u njegovim najtežim oblicima, već o potrebi da posjedujemo, povučemo granicu i potvrdimo svoju istinu presudom. Predstava je nastala prema jedinoj komediji Jeana Racina Pravdaši (originalno Les Plaideurs), koji je ovaj tekst napisao prema Aristofanovim Osama, a inspirirana je i svakodnevnim parnicama današnjice. U središtu su sporovi oko imovine i nasljedstva. Kroz niz sudskih slučajeva, promatranih iz vizure suca, pred gledateljima se izmjenjuju prepoznatljivi tipovi parničara i odnosi koji se stalno ponavljaju. Jedan od slučajeva u predstavi temelji se upravo na Racineovom tekstu i uklopljen je u priču kao još jedan sukob koji pratimo na sceni. Iako su likovi igrani s pretjerivanjem i komično, kao u parodiji, i smijemo se toj njihovoj pretjeranosti, zapravo ono što gledamo odražava stvarna ljudska ponašanja. Svi na sud podsjeća nas da je sve što vidimo zapravo istinito, koliko god to pretjerano zvučalo ili izgledalo. Smijeh se stoga postupno pretvara u nelagodno prepoznavanje, jer takvi likovi i situacije zaista postoje u našoj blizini.

Prvi sam put imala priliku surađivati s Kazalištem slijepih i slabovidnih osoba „Novi život“. Proces je zahtijevao jasnu komunikaciju, preciznost, iskrenost i međusobno povjerenje, i u tome smo zajedno uspjeli. Rad s glumcima i cijelim kreativnim timom, scenografkinjom i kostimografkinjom Evom Milković te koreografom i plesačem Brankom Bankovićem, podsjetio me koliko je vrijedno kada te tim razumije, podržava i zajedno vodi projekt prema naprijed.

Što nas zapravo dovodi do parnica? Zašto se sudimo, zašto uporno branimo svoje, zašto sukobi traju godinama? Zašto se inatimo i zašto mislimo da samo mi imamo pravo? Predstava na ova pitanja ne daje gotov odgovor, niti može, jer ovo je pitanje kompleksnosti čovjeka. No predstava nas poziva da pogledamo i analiziramo sebe i svoje reakcije, da se prepoznamo i zapitamo: možemo li popustiti? Jesmo li možda i mi pogriješili? Nismo li ponekad isti kao karakter sa scene? Iako se sudski slučajevi sa scene razlikuju od onih naših konkretnih u stvarnom životu, nit koja ih povezuje – tvrdoglavost, inat i potreba da se bude u pravu – gotovo je neraskidiva. Nikolina Do